Kadaverična jetra dolazi od preminulog davaoca i dodjeljuje se putem transplantacijske liste, dok živi donor može dati dio svoje jetre pažljivo odabranom primaocu. Živa donacija može skratiti čekanje i omogućiti planiranje operacije, ali oba pristupa zahtijevaju strogu medicinsku i etičku procjenu.
Transplantacija jetre može biti životno važna opcija liječenja za osobe s uznapredovalom bolešću jetre, akutnim zatajenjem jetre ili određenim tumorima jetre. Izvor organa može biti kadaverični donor, odnosno preminuli donor, ili živi donor. Izbor ne zavisi samo od želje pacijenta i porodice: transplantacijski tim procjenjuje medicinsku opravdanost, sigurnost davaoca, kompatibilnost i dostupnost organa.
Kod transplantacije od preminulog donora presađuje se cijela jetra ili, u određenim okolnostima, dio jetre. Donirani organ se dodjeljuje prema pravilima nadležnog transplantacijskog programa. Kod transplantacije od živog donora zdrava odrasla osoba dobrovoljno daje dio svoje jetre. Jetra ima izuzetnu sposobnost regeneracije, pa se preostali dio jetre kod davaoca i presađeni dio kod primaoca vremenom mogu povećati do funkcionalno odgovarajuće veličine. Ipak, regeneracija ne znači da je postupak bez rizika.

Kadaverična donacija nastaje kada je osoba preminula, a prethodno je dala pristanak za doniranje ili je pristanak pribavljen u skladu sa zakonima i procedurama zemlje. Prije upotrebe organa, stručni tim procjenjuje funkciju jetre, prisustvo infekcija, moguće tumore, anatomiju krvnih sudova i druge faktore koji mogu uticati na sigurnost transplantacije.
Pacijent koji čeka jetru od preminulog donora nalazi se na transplantacijskoj listi. Kada organ postane dostupan, transplantacijski centar procjenjuje kome bi organ mogao najviše odgovarati. Dodjela se ne zasniva jednostavno na redoslijedu prijave. U obzir se obično uzimaju hitnost bolesti, težina oštećenja jetre, krvna grupa, veličina tijela i organa, medicinska kompatibilnost, vrijeme na listi i pravila lokalnog ili regionalnog sistema.
Živi donor je najčešće član porodice, partner, prijatelj ili druga osoba koja dobrovoljno želi donirati. Srodstvo nije uvijek obavezno, ali donor mora proći nezavisnu, detaljnu procjenu. Ona uključuje razgovore, laboratorijske nalaze, snimanja jetre i krvnih sudova, procjenu krvne grupe, općeg zdravstvenog stanja, psihološke spremnosti i razumijevanja rizika. Tim također provjerava da odluka nije donesena pod pritiskom i da donor ne očekuje finansijsku ili drugu nedopuštenu korist.
Kompatibilnost nije samo pitanje krvne grupe. Važni su veličina i anatomija jetre, odnos mase presatka i tjelesne mase primaoca, zdravstveno stanje oba učesnika te tehnička izvodljivost zahvata. Ponekad zainteresovana osoba ne može biti donor iz medicinskih razloga; to nije neuspjeh niti razlog za osjećaj krivnje.
Doniranje dijela jetre je velika operacija. Rizici uključuju krvarenje, infekciju, stvaranje ugruška, curenje žuči, komplikacije anestezije, bol, ožiljak i potrebu za dodatnim liječenjem ili zahvatom. Rijetko se mogu javiti teške komplikacije. Donor prolazi period oporavka, može privremeno biti odsutan s posla i treba redovne kontrole. Zbog zaštite donora, transplantacijski tim može odbiti donaciju čak i kada primalac hitno treba jetru.

Vrijeme čekanja za kadaverični organ može biti od kratkog do dugog, a ne može se unaprijed tačno odrediti. Ono se razlikuje među državama i transplantacijskim mrežama, a mijenja se i tokom vremena. Najvažniji faktori uključuju krvnu grupu, veličinu potrebne jetre, stanje pacijenta, broj dostupnih organa, broj drugih kandidata i pravila prioriteta.
Pacijenti s težim oštećenjem funkcije jetre mogu imati veći prioritet, ali prioritet ne garantuje da će odgovarajući organ brzo biti dostupan. Neka stanja zahtijevaju posebne kriterije procjene. Transplantacijski tim redovno ažurira nalaze i prati da li je pacijent i dalje spreman za operaciju. Važno je odmah prijaviti promjene zdravstvenog stanja, hospitalizacije, infekcije i promjenu kontakt podataka.
Kod živog donora vrijeme do operacije često zavisi od završetka procjene, potrebnih dodatnih pregleda, odobrenja stručnih komisija i zdravstvene stabilnosti oba učesnika. Iako se zahvat može planirati, on se ne zakazuje dok se ne potvrdi da je rizik za donora prihvatljiv i da je transplantacija odgovarajuća za primaoca.
Razgovarajte s hepatologom i transplantacijskim hirurgom o svim dostupnim opcijama. Pitajte da li ste kandidat za listu preminulih donora, da li bi živi donor mogao biti razmatran, koje pretrage slijede i kako se upravlja komplikacijama. Ako razmišljate o živom donoru, potencijalni donor treba imati zaseban razgovor s nezavisnim stručnjacima i pravo da odustane u bilo kojem trenutku, bez obaveze da objašnjava razlog primaocu.
Bez obzira na vrstu donora, nakon transplantacije potrebni su doživotno praćenje, redovno uzimanje imunosupresivnih lijekova prema uputama i kontrole radi ranog otkrivanja odbacivanja, infekcija i drugih komplikacija. Najsigurniji put je individualni plan koji izrađuje iskusni transplantacijski centar zajedno s pacijentom i porodicom.
Ne. Potencijalni donor mora proći detaljnu medicinsku, anatomsko-radiološku i psihološku procjenu. Donacija se odobrava samo ako transplantacijski tim procijeni da je rizik za donora prihvatljiv i da je presađivanje tehnički i medicinski prikladno.
Živi donor može omogućiti planiranje transplantacije bez čekanja na odgovarajući organ preminulog donora, ali postupak zahtijeva vrijeme za kompletne preglede i odobrenja. Donacija se ne provodi ako nalaz pokaže rizik za donora ili neodgovarajuću kompatibilnost.
Preostali dio jetre kod davaoca i presađeni dio kod primaoca imaju sposobnost rasta i funkcionalne prilagodbe. Ipak, oporavak je individualan, a donor i primalac moraju redovno dolaziti na kontrole.
Prioritet zavisi od pravila transplantacijskog sistema i medicinskih faktora, kao što su težina bolesti jetre, krvna grupa, veličina organa i primaoca, hitnost te kompatibilnost. Tačan način bodovanja objašnjava transplantacijski centar.
Treatments are delivered at our JCI-accredited hospitals — Acıbadem International